Najveće male stvari

Većinu vremena znam da vrijedim ali ponekad mi to bude poljuljano, ali vi mi tu vrijednost svakodnevno potvrđujete – i hvala vam na tome.

Nedavno mi je stigla jedna posebna priča u prostor. Poslala ju je moja mlada, divna klijentica imenjakinja, Nina. Ona svoga djedu zove Opi. Ja sam svog zvala otata. U tom susretu imena, kao da se dotakla nevidljiva nit između naših svjetova.

Opi je došao na masažu. Prvi susret bio je čarolija, a svaki naredni samo je nastavljao nizati to svjetlo. On ima 81 godinu, a u očima i držanju još uvijek dečko. Fali mu motor i kožna jakna. No zato vozi električni romobil. Energija koja ne stari, već se preobražava u onu tihu mladost koja ostaje. S njim pričam sasvim druge priče nego s njegovom unukom ali uvijek su duboke i nadahnjujuće.

Opi

Volim kada mladi, radišni i samosvjesni ljudi prepoznaju vrijednost brige o sebi i svojim bližnjima. One su rijetkost u vremenu koje nas stalno negdje gura, a nigdje nas zapravo nema. Ona je jedna od onih koja ne zaboravi rođendan od svoje Babe i iznenadila me ove godine na moj 50ti sa kolačem. Koliko mladih ljudi to uopće danas radi?

Izgleda da ću upoznati i Nininu baku, jer...

Opi je danas kupio poklon bon za nju. Srce mi se ispunilo dok sam slušala te jednostavne riječi. Ljubav je zapravo uvijek u tim malim gestama – koje na kraju postanu najveće.

Zahvalna sam što mogu biti svjedok takvim trenucima. Jer ništa nije malo, kada se daje iz srca.

Nema ništa ljepše nego kad dobiješ povjerenje obitelji i na neki način postaneš dio njihovih dobrih navika.

Male stvari su one najveće !