Tko Smo Kad Skinemo Uloge?

Put Budnosti- jedino istinsko bivanje

Još uvijek nisam susrela dvoje potpuno Budnih ljudi da bi mogla svjedočiti takvom odnosu. Ni sama to nisam — barem ne do kraja. Ali budnost mi je kao trn u oku koji ne mogu izvaditi, rupa u koju sam svjesno skočila i ne mogu van, poziva me da skidam sloj po sloj iluzije, jer to je, kako osjećam, jedini zadatak koji imamo dok živimo u svijetu dualnosti. Put buđenja iz Maye, iz projekcija, iz matrice — zahtijeva da otpustimo dijelove sebe koje smo dugo smatrali sobom, čak i  “sebi najdražima identifikacijama”, jer postaju naša ograničenja, sve kako bismo se vratili vlastitom Bitstvu.

Iluzija čvrstoće

Tražimo dokaze, oslonce, čvrstoću. Zaboravljamo da se čvrsto uvijek može slomiti. Zato život i stvara pritiske: da kroz pukotine izađe još koja iluzija o tome tko mislimo da jesmo. Da se otvori sam ponor jer taj mrak od prvog zaborava čeka trenutak svjetlosti, svjesnosti, budnosti, sjećanja.

Život bi trebao teći poput bistre vode — bez straha, bez potrebe kontrole, jer to je još jedna iluzija. Voda ne pita za upute. Ona samo teče. I uvijek pronađe svoj put.

Tko smo bili jučer, a tko smo danas?

Čvrsto vjerujemo da smo stabilna osoba, jedna jedina. Pa ja, sam Ja. A kad pogledamo unatrag — prije deset godina bili smo potpuno drugačiji: drugačije brige, drugačije perspektive, problemi zbog kojih nismo spavali, a danas nam djeluju smiješno.

Zaboravljamo vlastite transformacije, ali se iznenadimo kad se netko drugi promijeni.

Uloge, kostimi i zaboravljeno lice ispod svega

Glumimo onoga tko bi trebali biti, tko bi drugi htjeli da budemo, onoga tko najbolje “prolazi”. I onda zaboravimo tko je ta osoba ispod glume.

A pritom očekujemo da ljudi ostanu isti kao nekad — iako ni oni, kao ni mi, odavno nisu isti.

Pa kad kažemo: “Znam ja njega, znam ja nju”… koga zapravo znamo?

Veze kao ogledala i odnosi kao rijetka blaga

Najvrjedniji odnosi su oni u kojima nas drugi ne vraćaju u staru verziju sebe. Oni koji naše promjene ne shvaćaju kao prijetnju, već kao sastavni dio rasta i vesele mu se.

Takvih je odnosa malo — i zato su blago.

Najčešće stvaramo veze u kojima godinama opraštamo iste stvari, ponavljamo iste krugove, jer su to naša ogledala. Pokazuju identitete kojih se još držimo.

A vrlo često problem nije sukob — nego činjenica da smo prerasli ulogu koju je drugi očekivao da igramo i zaglavimo u tome. Sloboda je i takve veze razvezati i ponuditi čistu ljubav za nastavak odnosa.

Ples koji teče bez trenja

Pravi odnos je nježan ples dviju duša koje znaju da ih život mijenja i dopuštaju tom plesu da raste prema istini. Takvi ljudi ne moraju biti blizu da biste ih osjećali. Dolaze kad trebaju, i povuku se kad ne trebaju. U takvim odnosima nema trenja — samo lakoća.

I zato, dok gledamo sve te uloge koje igramo, sve odnose u kojima plešemo, sve promjene koje nas mijenjaju… ostaje pitanje koje svatko od nas treba jednom iskreno postaviti:

Kada sam zadnji put zastao i pitao se — koje sve uloge igram?

Koji nedostatak hranim ovom ulogom, kako to mogu promijeniti?

I tko sam ispod svega toga?

Mogu li prepoznati razliku između odnose i veza

Teci poput vode – nađi put kojim se sebi vraćaš