🌬 ZRAK – Znala sam sve. Sve, osim kako stati.

"Kad živiš u glavi, najlakše je uvjeriti sebe da si slobodan."

Postoje trenuci kad ti se život još smiješi izvana, ali ti iznutra već znaš: nešto je počelo škripati. Tada sam bila majka. Vizionarka. Poduzetnica koja “rastura”. Znala sam upravljati, voditi, stvarati, nositi, pomicati granice. Znala sam kako se stvari rade. Kako se stiže. Kako se izdrži. Znala sam sve. Sve – osim kako stati. Jer zrak je takav: nevidljiv, ali stalno prisutan. On se ne nudi da ga osjetiš – ali vodi svaki tvoj korak. U mojem slučaju: vodi u perfekciju. U uspjeh. U kontrolu. U to da sve imam posloženo i uvijek na mjestu. Dok sam visoko lebdjela iznad vlastitog umora, osjećaja, tijela – sve je izgledalo pod kontrolom. Ali bila je to kontrola na granici iscrpljenosti. Tanka linija između “mogu sve” i “ne osjećam ništa”. 💭 Zrak zna sve. Ali ne zna kako se diše. Sjećam se dana kada sam počela slušati svoj um – kao promatrač, ne kao vođa. Taj um je bio brz. Stalno u planovima. U obavezama. U analizama. Bio je pun rečenica poput: “Moraš još ovo.” “Ne možeš sad stati.” “Samo da završim ovo – pa onda ću…” Ali “onda” nikad ne dođe. Zrak ne zna za sad. On zna samo što treba. Što je logično. Što se očekuje. 💡 Prva pukotina Počelo je kao blagi nemir. Kao tijelo koje sve češće šuti. Kao pogled koji odjednom traži nešto drugo. Počelo je kao pitanje: “A tko sam ja bez svega ovoga?” I kad jednom to pitanje izgovoriš, ništa više ne zvuči isto. Jer zrak je glas razuma, da. Ali kad si stalno u zraku – ne znaš više što ti tijelo govori. Ne znaš kad si umorna, jer se to ne “uklapa”. Ne znaš kad ti treba nježnost, jer nije vrijeme za to. Zrak nije neprijatelj. Ali kad vlada sam – postane hladan. Odvoji te. Od života. Od sebe. 🕊

Ako si sada u zraku:

Pitaj se: Kad sam zadnji put stala – bez plana?

Što moj um zna, a moje tijelo već dugo šuti?

Koga pokušavam uvjeriti da mogu – sebe ili druge?

Zrak nije tu da vlada. On je tu da donese jasnoću. Ali samo kad dišeš.